Što očekuju Gradisćanski Hrvati od drugih Hrvata i obrnuto

Dobro jutro! Ima radnih dana koji ne počinju sa stresom (kod mene je baš jedan takav). Znači dovoljno vremena za kavicu, kancelarijski trač i razmišljanje. Kad je netko stara purgerica, kao ja, postavlja se pitanje:" Za Boga miloga, što radiš ovdje?" Misli se u Beču, Austriji. Kad nekome u Beču kazeš da se seliš u Burgenland - misle ljudi, tebi nisu sve na broju (ovce, daske ili nešto drugo u glavi). I zapravo meni nisu sve na broju. U početku mog boravka u Austriji (prije ca. 8 godina), bila sam oduševljena gradom, kulturom, sličnosću sa Zagrebom, uopće se nisam osječala "typisch Tschusch" (žao mi je Toni, takve riječi nema u hrvatskom jeziku), nisam niti tražila kontakte sa ljudima iz mog govornog područja i strašno mi je išlo na živce kad me netko pita "jesi ti naša?", a ja njega pitam "jeste vi iz Hrvatske?" - u većini slučajeva ispadne da ja i nisam bas njihova i da se pravim važna(a ja mislim, pa imam se i zašto pravit važna!). Pokusala sam ja i sa posjetom Klubu Gradisćanski Hrvata u Beču, al' tamo opet ja nisam bila NAŠA (ili NJIHOVA kako se vec uzme). I tako s vremenom, mislim ja, "čovjece - ti si ko' Pale sam na svijetu" - nisi niti nasa, niti njihova. I sad se pitam, najozbiljnije, ciji smo mi "dotepenci". Niti Austrijanci (bez obzira na znanje njemačkog jezika, (opet) crvenu putovnicu i "gemeinde Wohnung"), niti Hrvati (ma šta ti nas više razumiješ - kaže moj brat - ti si postala ko Austrijanka, a nismo ni Gradišćanci (fali mi tih 400 godina života na ovom teritoriju). I kako sad da imam sve na broju, kad mi fali osječaj pripadnosti!